Sarajevo i bosanska kuhinja

Jedan od najboljih osjećaja na svijetu mi je pakiranje kofera u iščekivanju putovanja i novih doživljaja. Bilo da se radi o malo daljim, egzotičnijim destinacijama (kakvih, moram priznati, nisam posjetila mnogo) ili o bližem putovanju, uvijek me trese neka pozitivna groznica i osjećaj sreće, osjećaj da se isplatilo naporno raditi da bi si, barem na par dana, mogla malo priuštiti “bijeg” od svakodnevice i napuniti baterije aktivnim odmorom.

Zato nije čudno što sam ove tj. prošle, 2014-te godine odlučila malo pobjeći s dragim na doček Nove u drugu zemlju. U glavi su mi bile razne kombinacije, ali odlučili smo se za Sarajevo zbog blizine, cijene i, naravno, poznate bosanske kuhinje.

 

 

Sarajevo je glavni i najveći grad susjedne nam Bosne i Hercegovine, a smješten je  na divnoj rijeci   Miljacki.

U ovo zimsko snježno doba uvjerili smo se koliko rijeka i sam grad izgledaju prekrasno i idilično. Osobito su me se dojmile kućice građene na brežuljcima koje, kada ih gledate odozdo,  izgledaju kao da su  natiskane jedna na drugu.

 

 

Sarajevo slovi kao multikultularno središte Bosne koje “ugošćuje” čak tri religije – muslimane, katolike i pravoslavce. Nerijetko ćete vidjeti crkvu i džamiju praktički jednu pokraj druge, a sve u blizini koje od tamošnjih sinagoga.

 

 

 

No, da ne bi skrenuli s teme, ovo je prvenstveno “foodopis” i  prije svega Vam želim predstaviti bosansku kuhinju o kojoj više manje vjerojatno sve i znate budući da nam je tako bliska i da se praktički i sami tako hranimo. Ne moram ni objašnjavati zašto, je li tako?
U Sarajevo smo stigli na Staru godinu, i kuda ćemo prvo – na Baščaršiju, naravno. U vrevu i žarište sarajevskog života. Na Staru godinu je bilo osobito veslo na Baščaršiji, toliko da smo jedva našli restorančić u kojem bi nešto pojeli. Nakon 20-tak minuta traženja i izlaženja iz krcatih baščaršijskih ćevapdžinica i buregdžinica, naišli smo na jedan restorančić.


Ručak u bosanskoj aščinici 

Ono što nas je iznenadilo o restoranima tj. aščinicama na Baščaršiji, je činjenica da se radi o iznimno malim radnjama. U prosječnoj ćevapdžinici, slastičarni ili restorančiću tamo, na raspolaganju Vam je svega 5-10 stolova za goste. Kuhinja je u ovom našem restorančiću čak bila smještena na katu radnje, a simpatični konobar je kroz prozorčić u zidu vikao svom kolegi kuharu što treba pripremiti za jelo 🙂 Nakon par minuta, pomičnom policom u prozorčiću, koju je kuhar spuštao na koloturu, stiglo je naše jelo.
Prvo što sam htjela probati je poznata Begova čorba. Citirat ću poznanicu bosanku: “U Bosni ako su sve pite – pitice, a burek –  pitac, onda je ovo čorba nad čorbama. Služila se i služi u posebnim prilikama, za svečane ručkove, iftare u vrijeme Ramazana, ali i običnim danima, jer, ipak je beg znao šta valja. Bezimeni beg po kojem je ova čorba dobila ime nije ni slutio da će postati toliko poznat i da ćemo ga se rado sjećati svaki put kad se kutljačom u tanjir sipa čorba  bez koje ne možemo zamisliti svečani, a ni sasvim obični ručak.”
 #

 

Fina juhica, a radi se u principu o kokošjoj juhi s dodacima, kojoj je dodano i malo vrhnja.
Nakon begove čorbice, poželjali smo probati također nešto autentično bosansko, pa se tako dragi odlučio za ćevape (boys will be boys 😀 ), a ja za takozvani bosanski sahan. Hrabar potez s moje strane, budući da zapravo uopće nisam znala o čemu se radi, a zvučalo mi je zanimljivo.

 

 

Ako naručite sahan, dobit ćete tanjur pun raznih divota kao što su punje papričice, mini sarmice, punjeni luk, punjene tikvice te sarmica od raštike, a sve preliveno s malo vrhnja i posluženo s lepinjom. Jako dobro! Osobito mi se svidio punjeni lukić i sarmica od raštike.

 

 

Nakon konkretne klope, krenuli smo u potragu za slastičarnom. Od brojnih baščaršijskih slastičarni, odlučili smo se za slastičarnu Aksaraj, simpatično mjestašce sa svega 6-7 stolova za goste. Mjesto nas je toliko oduševilo, što simpatičnošću, što veličinom, ali najviše načinom na koji prezentiraju i poslužuju tradicionalnu bosansku kafu.


Kafa

 

 #
Inače ne pijem kavu, ali pila sam je sva tri dana koliko smo bili u Sarajevu samo zato što mi se strašno svidjelo kako su nam je posluživali. Recite, tko bi mogao odoljeti ovome?? Mislim da bi čak i najokorjeliji kavomrzac probao kafu ako je poslužena ovako 🙂

 

 

Uz kafu, koju dobijete u džezvici pa si je sami točite, dobijete u posudici i mali rahat lokum od ruže, kockice šećera i čašu vode – a sve posluženo na malom, ručno rađenom bakrenom tanjuriću sarajevskih motiva.

 

 

Kolačima doduše nisam bila nešto osobito oduševljena, jer nisam ljubitelj preslatkih stvari, a oni zbilja imaju tendenciju pretjerati sa šećerom.

 

 

 

 

Ono što sam također probala i što me se osobito dojmilo u ovoj slastičarni bio je i domaći sok od ruže, krasne roze boje i neodoljivog sladunjavog te mirisnog okusa po ruži.
 #


Obilazak Baščaršije

Nakon silnih kalorija koje smo potrpali u sebe, vrijedilo je prošetati Baščaršijom i spriječiti nakupljanje masnih naslaga oko škembice 🙂 Iako je bila ciča zima i temperatura debelo ispod ništice (-15°C), napravili smo kvalitetan krug po Baščaršiji.
Obišli smo između ostalog i najistaknutiju građevinu na Baščaršiji,  fonatnu Sebilj. Sebilj ili Sebil je arapska riječ u značenju “put”, ali kao izraz označava dobrotvornu, vrlo staru instituciju, fontanu posebnog oblika na trgovima, na kojoj je sebiljdžija zahvaćao vodu iz korita i besplatno napajao žedne.
 #
#
Ono što me posebno očaralo na Baščaršiji su i brojne trgovinice sa džezvama, setovima za kavu i ostalim sličnim “drangulijama”.
#
#
Nisu li divne?  Obično si ne kupujem baš suvenire s mjesta na kojima sam bila, ali jedan set za kavu sam ovaj put ipak ponijela doma…i naravno džezve za mamu i buduću svekrvu 😉
Nakon dočeka Nove kojeg smo proveli u krevetu zbog moje mučnine (jaka bosanska hrana očito se nije baš najbolje sprijateljila s mojim želudcem ), slijedeći dan sam odlučila zaboraviti na to te je  dan prošao u znaku pita i tradicionalne bosanske večere.
 #


Pite

 #

 

Probali smo  burek, sirnicu, zeljanicu i krumpirušu u jednoj maloj buregdžinici u kojoj je bilo toliko malo mjesta da smo jedva uspjeli sjesti, a promet ljudi je doslovno 20 ljudi u 10-15 minuta. Na Baščaršiji nema toga da dođete na ćevape ili burek i da sjedite u lokalu par sati i uživate. Ne, kod njih se pojede klopa i vozi dalje 🙂 No njima to ne smeta, pa tako nije smetalo ni nama koji smo ionako žurili dalje u šetnju pa na tradicionalnu bosansku večeru uz živu svirku i sarajevsko pivo.
 #


Bosanska večera i slastice

 

Jela se juhica od rajčice s ribancima, bosanski sahan (opet 🙂 ) i hurmašica koju sam nažalost zaboravila slikati. Osim finog piva i odlične zabave uz harmoniku, gitaru i gospođu koja nam je majstorski otpjevala neke najpoznatije bosanske sevdalinke i stare narodne pjesme, moram priznati da smo malo ostali razočarani večerom. Napomena za sve koji putuju s agencijama – nikad ne uzimajte fakultativne izlete u obliku večera i slično jer puno, puno bolje možete naći sami…
Iako smo se doslovno natrpali, kao slastičarka sam morala još malo baciti oko na ponudu sarajevskih slatkiša, pa makar ih samo škicnula u izlogu.
 #
 #
Halva, rahat lokum, baklave, hurmašice, tufahije – sve su to poznati bosanski specijaliteti bez kojih ne ide.
 #

 

 

Sad kad mi je šećer u potpunosti pao, mogu malo o jednoj drugo strani Bosne i divnom izletu na koji smo išli, a to je izlet na Jahorinu.
 #


Jahorina

 

Snježni dan prošaran suncem i idiličnim zimskim prizorima, planine i dobra hrana – genijalno! Čak i meni koja ne znam skijati, ali bi se rado malo posanjkala onuda da su mi sanjke bile pri ruci.
 #

 

Dobili smo preporuku da probamo uštipke s kajmakom na Jahorini, pa smo kao poslušni turisti to i napravili. Uštipci s kajmakom su bili jako fini, iako za moj ukus malo premasni i preteški, ali mom dragom su se jako svidjeli. Da ne bi otišli iz Bosne a da ne probamo sarmu, naručili smo i nju. Moram priznati da bolju sarmu rade moja teta Barek, kao i kuharica Sonja u restoranu u kojem radim. Živjele! 🙂
 #

 

 



Nadam se da ste već uspjeli ili da tek planirate posjetiti Sarajevo, jer je zbilja posebno zbog svoje kulture, kuhinje i stanovnika i isplati se vidjeti. Svakako preporučam nezaobilaznu šetnju Baščaršijom i njenim okolnim uličicama u kojima se “skrivaju” i krasni pubovi s dobrom pivom.


Za kraj pročitajte i komentar moje čitateljice Sonje koja iz iskustva zna da prilikom posjeta Sarajevu obavezno treba napraviti sljedeće: 

 

  • prošetati Titovom ulicom
  • prijeći preko Eiffelovog mosta i dobro promotriti zgradu Umjetničke akademije koja izgleda kao da ju je projektirao Walt Disney
  • otići u Zlatnu ribicu
  • otići na večeru u Inat kuću čija je povijest vrlo zanimljiva
  • kušati tufahije uz sok od ruže u Kući sevdaha
  • probati sladoled u slastičarnici Egipat
  • uživati u čaju nakon šetnje labirintima sporednih baščaršijskih uličica (naručuje se samo riječju “čaj” i taj napitak diže bolje od kave i Red bulla zajedno)
  • kušati bozu (posebno ljeti)
  • izgubiti se u sarajevskim ulicama
  • baciti pogled na Sarajevo noću s nekog od okolnih brda; činit će vam se kao da su vam zvijezde rasute pred nogama
  • utažiti žeđ na nekoj od gradskih fontana

Sad sve znate! 🙂 Samo se treba uputiti prema Sarajevu i doživjeti sve njegove čari…prijatno!

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s